Sudeći po sve manjem broju ribarskih posti, u Morskom dobru registrovano je 105, koje nestaju pod pritiskom betonizacije morske obale i postavljanja bova sa tegovima za privez brodova, ali i po rijetkim ribarskim družinama, stara garda tradicionalnih bokeljskih ribolovaca polako nestaje. Nema više ribara koji iz barke dozivaju: „Ribe, ribeee”, a nema ni sitne ribe, koje je do početka milenijuma bilo na tone, toliko da se odvozila za Rijeku Crnojevića, gdje se fabrički prerađivala za ulje i brašno. Nakon četiri decenije bavljenja privrednim ribolovom starinskim alatom, 60-godišnji Željko Vujošević sa Prčanja je zamijenio staru dozvolu onom za sportski ribolov i sada svakodnevno riba udicom iz ruke sa ponte ispred kuće u mjestu Glavati. Ne isplati se više ribati sa družinom, kaže i pokazuje u mandraću drvenu barku kojom je do prije osam godina sa mještanima ribao mrežama potegačama, na ferale (sa lampom) ili bez njih. Mreže u koje je ugradio svoj decenijski mukotrpni rad, sada stoje na gomili kao ukrasi, koje radoznalci gledaju i slikaju.

Subotom se ranije na kotorskoj pjaci prodavalo po tonu ribe ulovljene mrežama 15-ak družina. Ribali su svi, hvatali su dnevno po 300, 600 kilograma, pa i po hiljadu kila ribe- sardele i prodavali sve, od toga se i živjelo, a sada ima samo dvije-tri družine, koje ne mogu da prodaju ni sto kilograma ribe, kaže Vujošević.

–Priča se da država stimuliše tradicionalne ribare refundiranjem polovine utrošenog materijala, ali to je apsurdno ako ovdje plaćam 30 eura za kilogram mreže, kad u Italiji mogu da je kupim za deset eura – prije sam to radio, a sada me na granici ne puštaju bez plaćene carine, PDV-a, a to nije stimulans, nego gubljenje mreža. To je sve lanac, država je ta koja radi sa trgovinama ribarske opreme, a svi opet zarađuju na meni,tvrdi Željko i dodaje da iz Ministarstva poljoprirede više ne pitaju baviš li se isključivo ribanjem ili se baviš i nekim drugim poslom - ploviš, voziš avion, autobus i dodatno ribaš pa ti treba dozvola. Dozvole za privredni ribolov daju na ime đeda, babe, a ima i pomoraca sa platom od 10 hiljada eura, koji dođu doma poslije šest mjeseci i onda dva mjeseca bacaju mreže u zalivu, bave se privrednim ribolovom, da bi se socijalno osigurali – ko kontroliše pomorce koji plove za strane kompanije, pita Vujošević, kome je ribolov jedini izvotr prihoda, jer po zakonu nema više „dopuskog ribanja“, za to moraš otvoriti firmu. Žali se kako komunalna policija tjera domaće ribare koji uhvate sto kila ribe i pođu da je prodaju naokolo po cijeni od dva-tri eura i od toga treba da zarade dnevnicu ljudi iz družine.

–Treba platiti gorivo, svako veče su troškovi po 30-40 eura ako izađeš na more, pa hoćeš li uhvatiti ili ne, odeš na pjacu da prodaš kilo ribe, a tamo odmah naplate deset eura za tezgu, a ribarski inspektor koji traži deklaraciju, da ja na kompjuteru upisujem Ministarstvu poljoprivrede količine ribe koje sam ulovio.Za dozvolu mi svake dvije godine traže da platim 150 eura za procjenu stabiliteta. Dozvolu za barku plaćam za dvije godine, a ovi koji šetaju na pet godina, njima 30, a meni 300 eura kao ribaru. Ništa nije regulisano i sve što se dešava destimuliše nas tradicionalne ribare da se ovim i dalje bavimo, poručuje vrsni ribolovac.

M.D.Popović

---

Ribare tjeraju i s mora i s obale
Kad se u vezi bova i tegova obratiš Morskome dobru, ono „nema ništa s tim“, Lučka kapetanija nema ništa s tim, nazoveš ribarskog inspektora, može li on to da ukloni, a on „nema veze ni sa kim“ i samo te vrte ukrug.

Na 50 metara sjedne i druge strane bove ne možeš da baciš ništa. Kad uđem na pontu, tjeraju me i kažu: „Što nisi nikoga pitao“, jer su ponte privatizovali, kaže Vujošević.